Naša zemlja je
bogata jabukama, šljivama, pšenicom, ali i manifestacijama. Ama, nema regiona,
opštine, kraja, seoceta, koje nema dan u godini kada se klopa, pijucka i
suduje. Kada se nešto proslavlja ili obeležava. Kako su se vremena menjala,
tako smo izmišljali nove datume.
Nekad se slavilo
rođenje nekog vojvode, posle narodnog heroja. Probijanje austrougarske opsade
zamenilo je osnivanje partizanskog odreda. Naravno, samo u krajevima gde nisu
rođeni ugledni pisci, prosvetitelji ili dobrotvori. Lako je bilo onima u Tršiću ili Brankovini da naprave Vukove ili
Desankine dane, ali šta da rade oni u Donjem ili Gornjem Klikovcu?
E, zato smo
izmislili kobasicijade, kavurmijade, zlatan klot i srebrni frket, kotliće i
ražnjeve, izgubljene jaganjce i hajke na vukove. Oni koji su bili na tim
manifestacijama kažu da su se proveli ludo i nezaboravno. Jer, ipak smo mi
narod od duha i veselja, iako nas istorija nije baš mnogo mazila i pazila.
Naravno da sem
lokalnih slavlja imamo i manifestacije koje su ušle u evropske turističke
kalendare i koje predstavljaju pravu atrakciju za neke druge svetove. To je,
pre svega, Guča sa svojim čuvenim trubačima, pa Ljubičevske konjičke igre.
U svakom slučaju,
dok je ovoga naroda, biće i manifestacija, slavlja, veselja. I onih velikih i
onih malih. Zato, spremite se za Čiviju,
Zlatne ruke, Sabor narodnog
stvaralaštva, Nišku jesen i mnoge
druge i zapamtite onu šumadijsku narodnu – u Srbiju se ne posti!
Tako sam video, a možda je tako i bilo.
Нема коментара:
Постави коментар