петак, 16. децембар 2011.

Sećanja na Galeta Jankovića - BIFE TITANIK

Tamo gde se završava periferija, a počinju oranice i dalekovodi, koji svojim tankim, metalnim rukama češkaju nebo, još uvek stoji mala, trošna baraka na kojoj piše – bufet Titanik. Onaj pravi Titanik je davno potonuo, ali ovaj naš se još uvek drži.
Stari metalni šank, ali sa novim ekserima, stari malter, ali nova masna farba, stari vinjak, ali u flaši sa novom etiketom, stari kelner Mileta, ali sa novom leptir-mašnom, još čekaju one klince koji su ranih sedamdesetih na plastičnim gajbama osvajali svoje prvo pivo. Svaka mladost ima svoju muziku i kafanu, a nama se, eto, zalomilo da Titanik bude kafana naše mladosti.
Te, sedamdeset i druge, kada je čika Raja golubar uzeo u najam taj bircuz, na šanku je stajao niški radio „Koncert” sa gramofonom na kome su se vrtele tri pesme – Pijem da je zaboravim, O majko, majko i Zbog jedne divne, crne žene. Na kalendaru iznad šanka, smeškale su se Rakel Velč u julu, Ursula Andres u avgustu, a za septembar nisam siguran… Brižit Bardo ili Džejn Birkin. Na centralnom zidu, visio je drug Tito u koloru, u admiralskoj uniformi na „Galebu”, zagledan u modru pučinu. Raja golubar nije hteo da kači one stroge slike za kabinete i berberske radnje, već je hteo da uz Titanik ide neko more, čisto zbog stila. I uvek kad bi pogledao u fotografiju Maršala, procedio bi kroz zube: „Ih, ljubi ga majka.” Od prvoga dana u Titaniku radi Mileta, Rajin brat ili kelner naše mladosti, koji tvrdi da se nikada nije napio, jer cuga u trku.
Naša generacija ima obavezu da svrati jednom mesečno na „malu gurmansku” i kriglu, jer su braća osetljiva kao roditelji koje deca ne obilaze. Čim se pojavimo, oni dreknu uglas:
-      Pa, dobro bre, omladino, mi smo mogli i da pocrcamo, a da se ne zna!
Tamo gde počinju oranice i gde dalekovodi tanušnim ručicama češkaju nebo, još uvek stoji bufet Titanik… Mesto gde smo jednom bili mladi.


                                                            Tako sam video, a možda je tako i bilo.

недеља, 13. фебруар 2011.

Sećanja na Galeta Jankovića - Banje i lečilišta

Nekada se tačno i vrlo dobro znalo šta su banje, a šta su lečilišta. U banje se išlo da se ljudi odmore, a u lečilišta da im bude manje gore no što jeste. U lečilištima se kukalo, a u banjama uživalo. U banje su odlazili predstavnici više i visoke klase građanskog društva na partije bridža i ogovaranja. Podeblje gospođe ministarke i mršavi carinski posrednici. Poneki pisar prve kategorije i udove brkatih trgovaca na veliko i malo. Babucineri sa čipkanim okovratnicima i zlatnim koljeima i penzionisani đenerali intendantskih službi sa štapovima od bambusa iz Latinske Amerike.
Svi oni, vukli su sa sobom kartonske kufere presvučene kožom, simpatične rođake u cicanim haljinama i nesrećne družbenice razočarane u ljubav još od bitke kod Verdena. Zato se po banjama, u sezoni, održavao kongres provodadžika koje su kidisale na bogatune i neumorno ih obasipale ponudama. Ako dođe do braka, znala se tačno utvrđena tarifa, a što se tiče kontakta, dovoljna je bila i mala pažnja. Zbog takve banjske klijentele, ugostitelji i hotelijeri su angažovali tamburaške devojačke orkestre iz Moravske i muške sekstete koji su svirali malo Ševalijea, a malo diksilend i čarlston.
Najuvaženiji gosti su bili pisci, koji su dolazili da završe poslednjih stotinak stranica budućeg epohalnog dela i mlađani lovci na ženska srca, koji su pre podne vodali bogate tetke do izvora lekovite vode, a predveče se pretvarali u „pardon majstore“ u belim odelima od paname.
Najpopularniji su bili „trač-majstori“ iliti gradske muvare, koji su za par belih špricera i bilo čega „na čačkalicu“, otkrivali intimu ministarskih i trgovačkih kuća, ne zaboravljajući da ocrne naše studente iz Pešte i Pariza koji su, pouzdano se zna, posećivali kupleraje.
Zato, kad čujete pesmu Iva Montana „Jesenje lišće“, znajte da je posvećena banji. „Saga o Forsajtima“ i „Marijana moje mladosti“ su napisane u banji. Na mestima gde se odmara i leči duša. A lečilišta su nešto sasvim, sasvim drugo.

петак, 7. јануар 2011.

Sećanja na Galeta Jankovića - Paradajz turizam

Ne tako davno, sa naše periferije, ozarenih lica, polazile su komšije put Niša, Sićevačke klisure i Skopja, da bi petnaest dana „carski“ letovali u Grčkoj.
Sećam se Spasojevića, pionira „paradajz turizma”, čiji je  vartburg zveckao zbog tanjira, viljušaka i noževa u gepeku. Čak su se i carinici, koji su na graničnim prelazima viđali svašta, čudom čudili kako pola kuhinje može stati u gepek. Tu su bile čak i cediljke za rezance, plastični  karafindl i pretis lonac. Jedino nisu nosili plehove za pečenje, jer je za tu vrstu klope u Grčkoj, tačnije na potezu Paralije-Stavros-Platamon, postojao razrađen sistem. Domaćin u beloj potkošulji, u cik zore oko 5 sati, prvog dana letovanja ode u pekaru i ako obeća Grku da će svih 15 dana peći pilence i đuveč kod njega, dobija na poklon suvenir - pleh. Slična pogodba može se postići i na pijaci, kod filigrana, Grka Zorbe koji na plaži, zajedno sa svojim magarcem Jorgom prodaje bostan. Spasojevići toliko nagodbi naprave i toliko obrnu kapitala, da su uz sav trud uspevali da potroše sto pedeset maraka za hranu i da se vrate po dve-tri kile podgojeniji, tj. bucmastiji.
Naravno, nisu Spasojevići jedini „paradajz-turisti“ na našoj periferiji, ali ih uzimamo za primer zato što su najmanji rasipnici. Na primer, Markovići vole da letuju malo komotnije. Svakog trećeg dana zakolju lubenicu, a nije retko da glava familije ponekad popije i pivo.
Ove godine neće zveckati vartburg i neće biti pilića u plehu. Skočila drahma, da se to izdržati ne može. A oni koji su navikli da letuju najjeftinije moguće, taj trošak ne mogu podneti. Iako se plehovi još uvek daju za džabe!

четвртак, 6. јануар 2011.

Sećanja na Galeta Jankovića - Očevi i oci

Očevi su nas upropastili, oci dokrajčili. Dok su bili tate, sve je bilo drukčije. Šlajpici puni, kuća puna, mama u bundi, mi u Trstu, a oni... u Libiji, Iraku, Sahari, Maču Pikču. Parice stižu, a nema ko da gunđa! Dolar ko kuća, a kuća bez domaćina. Društvo loče viski i koka-kolu dok je mama na poslu. A onda mama loče, a mi u kafiću.
A kad tata, prepečen od sunca i izujedan od škorpija, dođe - radosti nema kraja. Kuferi nabrekli, parice ko šaše, a što je najlepše, ne ostaje dugo. Ode nazad malim afričkim iščukanim avionom sa našim obećanjem da ćemo učiti i maminim da će manje troštiti. I svake dve godine izmuva preko veze da ostane još dve. Izeli ga monsuni, amebe, štakori i zmije samo do pola. Ima tu još da se glođe i glođe!
Dobri tata postaje ćale kada krene po bolovanjima. Izvali se usred dnevne sobe, kašlje, krklja i svakog dana ponešto snima. Otima nam flaše viskija i daje ih lekarima! Pare za leviske  i letovanja prebacuje u fond za lekove! Boluje preko naših leđa bez imalo obzira.
I onda, jednog dana, ćalci postaju očevi! Zapošljavaju nas u nekim jadnim firmama sa radnim vremenom od 7 do 3, poklanjaju nam opel kadet iz 1979. godine, ustupaju velikodušno dečje sobe da smestimo porodicu, pričaju nam ono što je trebalo da pričaju pre dvadeset godina... Očevi, naravno, ne shvataju kako su bili dobre tate. Oni misle da su sada, onako izmoždeni i polubolesni pravi, a da su onomad rmbali, sticali, pabirčili, gradili... Ne kapiraju da smo tada uz njih, a bez njih, imali sve, a danas ništa! Koliko ondašnje SVE danas vredi, dobro se zna i oseća.
Kada tim i takvim očevima kupimo parče sira iz uvoza, dugmad za košulju kod švercera ili mašnu na rasprodaji, postaće oci. Naši dobri oci, koji nikada nisu znali šta nam u stvari treba. Od kojih smo drpali, kao što su oni drpali od društva. Takvo je vreme bilo, u takvim smo godinama bili.