субота, 27. новембар 2010.

Sećanja na Galeta Jankovića - Napici

Pili su se, na našoj periferiji, razni napici. Ne možete ni zamisliti čega tu sve nije bilo, čak ni makrobiotičari, alhemičari, predratni kulinari ne bi verovarli šta su sve starovremenske domaćice pripremale i znale. Tu je bilo đakonija za sve uzraste ali i za sve bolesti, čudotvornih čajeva za dijareju i mladalačko ludilo, likera za potenciju i prostatu, trava za nervus-lagus i čukljeve i da ne nabrajam dalje. Zamislite liker od jaja, takozvani aer konjak, za proširene hiluse i veliki kašalj. Stavite u plavu šerpu na tufne šezdeset jaja i držite ih u njoj šezdeset dana. Preko njih cedite limun i pustite ih da ogreznu, zatim izvaditi opnu i sipate liker u sterilisane flaše od zimnice i to je sva mudrost. Znate, aer konjak se služio samo u nobl kućama i to pred ručak, a u manje otmenim kućama deca su pila sirupe, čuveni ,,Biosandostol", na bazi pomorandžinog soka i ribljeg ulja. Na flaši bila je naslikana plavooka devojčica sa bucmastim obrazima i roditelji su masovno kupovali taj napitak verujući da će i njihovo dete biti tako zdravo i debelo.
Jedno vreme u modi je bio i ,,Tonikum Roš", švajcarski preparat za jačanja kompletnog organizma, koji su cevčili alkoholičari zbog jake arome orahovače.
Kad nestane pića u kući, mokra braća su iznenada osećali sažaljenje prema vlastitom organizmu i natezali uvoznu medicinu.
Gazde se nisu nogo povodile za svetskim i nobl alko-trendovima, već su i dalje pile piće svojih zavičaja, da ne kažem od detinjstva, to je u stvari bila borba prečana i srbijanaca, borba dudare i šljivovice, burića i petački, šta je bolje, prirodnije, čistije do danas nije razjačnjeno, ali se zna da su i jedni i drugi o slavama reklamirali svoja pića od kojih glava ne boli i koja su kao mleko.
Nemojte misliti da sam zaboravio neke bezalkoholne delikatese, kao što su na primer kabeza, melanš, pa čuveni klaker, koji su cevčili seljaci na Savi, da bi se kasnije ta moda proširila rumunskom ulicom i na Dedinje. Zdepasta vlaša, zeleni i žuti napitak i gumeni pampur na rastezanje. Kasnije posle rata, prvo se nije pilo ništa sem čaja od nane, koja je nicala po periferijskim livadam, a ksanije se prešlo na Koktu i Kruškovac, najpopularnija pića nove Jugoslavije. Ona su se pila dok narod nije počeo da pije nešto bolje, ali tek negde šezdesetih, a što se mne tiče, deda je dobio neke pare na lozu i baba je napravila aer konjak od šezdeset jaja i mogu vam reći - da sam živeo pre rata, samo bih to pio.

                                                        Tekst preuzet iz radio emisije ,,ZABAVNIK"

четвртак, 25. новембар 2010.

Sećanja na Galeta Jankovića - Sindikalno letovanje

U albumu sa starim, crno-belim slikama, još uvek dremaju zumbane sličice sa sindikalnog letovanja iz davne šezdeset i devete godine, ovim redom:
Fiat 600, zvani fića, sa gepekom punim kartonskih kofera uvezanih žicom i kanapom i babom na prednjem sedištu, sa plehom pite u krilu. Otac sa termosom i tri vlažne maramice na vratu, čelu i levom uvetu, u platnenim espadrilama da bolje oseti kuplung, majka sa pečenim piletom i pod „bensedinima“ jer samo čeka da se baba i otac pokoškaju, histerično urla: „Kad su se dva bracanina...“ još od Zemun-polja. Dete ošišano tako „da glava diše“ sa Jugoplastikinim perajima na nogama. Pokušava da se namesti za spavanje i svaki put kad se promeškolji, opali perajima babi zaušku. Onda dobije ćušku i bolno jeca kao fića pri preticanjima.
Put do mora, na kome prete velike opasnosti. Miris roštilja kod Banje Koviljače, miris jagnjetine sa panja kod Višegrada i ladna kokta u plastičnim kadicama punim leda. Naravno, pravi sindikalci ne upadaju u zamku, makar svisli od gladi i žeđi! Baba brzo podmeće ocu parče pite pod bradu, a majka ga udara batakom po temenu. Sindikalni fond može biti okrnjen tek za kaficu u Mostaru. Šetnja mostom je u to vreme bila besplatna.
Dolazak u sindikalno letovalište u kasnim večernjim časovima. Ukočeni otac leže na dasku, baba još uvek sedi u fići, jer ne može da izađe. Upalili joj se čukljevi. Majka je bleda ko krpa, a ja histerično pumpam šlauf.  Upravnik Lule prti kofere i kaže da je sačuvao četiri porcije slatkog kupusa od ručka. Saopštava nam da je za druga inžinjera odvojio omalterisanu sobu i novi lavor. Odmaralište je stiglo „do prve ploče“, ali šta čoveku treba na moru sem sunca i vode? Kupus toliko smrdi, da se odlučujemo za laku večeru - marmeladu Grocka u pakovanju od pet kila i margarin.
Baba razmešta krevete u sobi i prebacuje orman iz desnog ćoška na levi zid. Otac i baba ne govore, majka plače, ja sam kažnjen. Ne daju mi da spavam sa maskom za ronjenje. Šjora Luce kuca na prozor i pita: „Oći l’ dite rogaća?“ Otac duva dušek za babu, po kome će ona sledećih deset dana juriti protezu do zore. U daljini, čuje se more i zvuk njihanja tri palme na otoku sreće.
Prvi dan na plaži. Kupuje se termos i primus od Čeha. Lule izdaje bon za suncobran. Među konzervama i korpama od lubenica plutaju deca i vrište. Na banderi plakat za koncert Tereze Kesovije, pre operacije nosa. U bioskopu, Džon Vejn i „Rio Bravo“. Kuvarica Milanka sprema ćušpajz za ručak. Otac pije vlahovac na suncu, zatim hrče. Baba je u hladu, u kecelji. Majka prvi put izgovara rečenicu, koju će kasnije stalno ponavljati: „Sad i nikad više.“
Fotograf na plaži cima magarca i plastičnog labuda. Ja tri puta padam sa labuda jer je prenapumpan. Ipak, slika je napravljena iz četvrtog pokušaja.

                                                                 Tako sam video, a možda je tako i bilo.
                                                                              ,,LABUDOVA PESMA"

понедељак, 22. новембар 2010.

Sećanja na Galeta Jankovića - Dobra, stara vremena

U dobrim, starim vremenima, znao se red! Prvo, svi gradovi su imali ulicu Maršala Tita. Ne - druga Tita, Josipa Broza ili predsednika Joške, već maršala! Od silnih titula, on je najviše voleo baš tu, jer svaki čovek voli da bude ono što nije, a to se retkima ostvari. Posle je maršal postao doktor vojnih nauka, studirajući uz rad. U svim gradovima ulica Maršala Tita vodila je do Trga slobode! Na početku, robna kuća Beograd, a na kraju, poslastičarnice Božur, Metohija, Nuhi, Pelivan. Između korneta, koji su simbolizovali dva slapa, slika sa broda Galeb. Admiral (na kopnu maršal) zagledan čeličnoplavim očima u morsku pučinu. Između robne kuće i poslastičarnice, dom kulture u kome radi kulturno-umetničko društvo preko dana, a uveče se prikazuju bioskopske predstave.
Svaki grad je imao i svog mrtvog i živog heroja. Pokojnik je dobijao bistu ispred osnovne škole, krštene po njemu, a živa debeljuca je, na Dan oslobođenja, evocirala uspomene kraj jagnjećih zaponjaka.
Svaki grad je imao i svoje unutrašnje i spoljne neprijatelje. Unutrašnji su bili ugostitelji, advokati, berberi, sitne zanatlije i ostali privatnici, koji nisu zavisili od državne plate. A spoljni je bio zajednički. „Majku im imperijaljistićku!“
Svaki grad je imao i svoju manifestaciju. Čiviju, Trubu, Zlatne ruke, Čobanske dane, Zlatnu bubu, Slaninijadu, Najbržu heklicu, Zlatnog drndača jorgana, Bakarni kotlić...
I na kraju, svaki grad je imao poštene opštinare i divlju gradnju. Pa šta? I Dedinje je naseljeno „na divlje“, pa ko te pita.
          U dobrim, starim vremenima, svaki pirinač je bio kočanski, krompir ivanjički, kajmak kraljevački, a svaka kobasica bačka. Za svaku rakiju, kojom bi vas ponudili, govorili su: „Pek’o čovek za sebe!“ A kada bi poluošašavljeni odlazili, rekli bi: „Izvinite ako nešto nije bilo u redu.“
          U tim vremenima, u kojima se znao red, seljak je postao radnik, socijalni slučaj sa ocem na selu. Otac, kasnije i deda, prehranjivao je veselog samoupravljača, a ovaj bi mu pomagao kad god bi izmuvao bolovanje. Posle dvadesetak godina, strpljiv,
podstanar, dobijao je stan. Govorio je: „Jedva čekam da se penzionišem, pa da se vratim u zavičaj.“ Ostavio je stančić deci, koja su ga u zavičaj ispratila rečima: „Šta si, ćale, stekao? Ništa!“
          U dobrim, starim vremenima, deca su bila pametnija od roditelja, a roditelji su sa strahopoštovanjem gledali u njihove diplome, kao u ikone. Sveti pravnik Mihajlo, Sveti Luka ekonomista, Sveta Paraskeva apotekarica... A kada smo već kod diploma, znalo se i ko šta studira. Neće valjda Kragujevčanin da studira farmaciju, kad mu je teča direktor u Zastavi. Ili Kruševljanin da „bistri“ političke nauke, a Merima proizvodi šampone i pomade. Ili, zamislite Zrenjaninca, koji želi da bude arheolog pored onoliko kilometara kobasica koje Servo Mihalj izbacuje dnevno. Piroćancu Tigar ispred nosa, a on bi u kustose!? Sve je rađeno planski, jer mi smo izmislili naučni socijalizam. Sistem u kome naučna misao trijumfuje nad zdravom logikom!
          U tim i takvim vremenima, ljudi (vredni ratar, trudbenik samoupravljač, čobanče sa frulicom, presrećni rudar, razni organi...) su bili veoma skromni. Žene su želele šlafrok od zenane, zavese iz Magazzine Mešinović (Via Roma trenta sete), šest čaša iz Upima na tufne, lutku za sofu i lampu-gondolu. A očevi - nov kačket, perorez sa otvaračem za pivo i igračicom trbušnog plesa na rukohvatu, neku lepu značku za rever braon odela. Lenjin, Kardelj, Treći kongres samoupravljača, Crveni barjak, nije važno. Žene su se ljutile na muževe samo kad ovi malo više popiju. Onda se očevi naljute, pa u kući ne mrdaju prstom. A kad se još više naljute, ručaju u menzi u firmi. A kada se strašno naljute, ne peru se u kući u lavoru, već se pljuskaju na dvorišnoj česmi i mumlaju: „E, moj jadovane, šta si doživeo...“ A žene vire kroz prozorče i tiho gunđaju: „Dobi’ upalu pluća, baš me briga...“
          I zato, ako sretnete ljude koji kažu: „Ih, al’ se nekada dobro živelo“ - znajte da misle na ta i takva stara, dobra vremena.

                                                                     Tako sam video, a možda je tako i bilo.
                                                                                     ,,LABUDOVA PESMA"

четвртак, 18. новембар 2010.

Sećanja na Galeta Jankovića - Pekara

Sve se lepo vidi sa „istorijske distance“, ali tada... Ja sam naslućivao da se vremena menjaju samo po mirisima pekare. Tamo se mešao miris ljudi i mirisi peciva i pečenja. Prase za Svetog Luku je drukčije mirisalo od praseta za Dan Republike, ali ne zbog prasića, već zbog ljudi. U plehu su svi bili isti, ali pred plehom i tezgom (i Bogom) nikako. Tada sam naučio da pravim razliku između mirisa Pokošenog sena i Pina silvestra, sapuna Palmoliv i čuvenog Meriminog, iz Kruševca.  Video ljude „na vi“ i one druge, „na ti“. Tihe i grlate, skromne i bahate.
 
Neki nikada nisu hteli da kupe hleb u pekari, da ne bi pomagali privatni sektor. Drugi nisu mogli da zamisle bećar paprikaš i kajganu od dvožučih jaja bez mlake cipovke. U pekarama se najbolje videla razlika između „aveti prošlosti“ i „onih koji vuku napred“. Malograđanštine i šumske solidarnosti. Primitivizma na nivou i onog drugog, ogoljenog i sigurnog u sebe. Neki su mljackali usred pekare, dok su čekali da plate, drugi gunjali iza ćoška. Nikada neću zaboraviti zvuk veštačke vilice koja preseca lisnato testo koje vruska. Zvuk koji se čuje kada se otkida krajka. Poljubac polukružnog sekača za burek i tepsije. Vidim džempere pune susama otpalog sa kuvanog đevreka. Čujem komšije koje traže slane perece sa malo više tečne soli. Zagoreli, skoro ugljenisan hleb.
 
Neki su donosili prasiće u svojim, specijalnim, tučanim plehovima i posebnu šolju za moču. Davali su uputstva pekarima, kao da su doktorirali pečenje na Sorboni. I naravno, stalno su imali zamerke, jer biti zadovoljan nije gospodski. Drugi su donosili gude u najlonu i imali samo jednu želju – da im pečenje ne zagori, ali i da ne ostane živo uz kosku. Prvi su imali „svog seljaka“, a drugi su krkali „preko firme“. I svako je imao svoga sveca. Najpopularnijeg su oslovljavali sa „drug“! Baš kao i pekara.

 E, zato sam ja imao ideju da nazovem ovu knjigu „Pekara“, ali pekara je suviše mala da primi toliki svet o kome već dugo pišem. A za njima su ostale mrve bajatog hleba... Te mrve sam skupio da ih ne bi pokljucali vrapci, gugutke i neko novo vreme.

                                                                       Tako sam video, a možda je tako i bilo.
                                                                                         ,,LABUDOVA PESMA"

четвртак, 4. новембар 2010.

Istorija Čukarice

                                                 Arheološki tragovi




Da je područje Beograda više puta bilo more, poslednji put pre osam miliona godina, svedoče i tragovi otkriveni na teritoriji današnje Čukarice. Kod Belih voda u Žarkovu nađeni su ostaci cetoterija miocenskog kita, a arheolozi tvrde da je i u koritu Save kod Ostružnice pravo groblje mamuta, bizona, izumrlih vrsta nosoroga i jelena iz prastarih vremena.
Velika reka, plodne nizine uz njenu obalu i blago zatalasano zaleđe oduvek su bili pogodni za staništa ljudi. Počev od paleolita, starijeg kamenog doba, postoje materijalni dokazi da je na čukaričkom tlu čovek neprestano osvajao prirodu i prilagođavao je svojim sve većim potrebama. Pretpostavke arheologa da su u mlađem paleolitu ljudi živeli u kraju koji će desetak hiljada godina kasnije biti poznat kao Banovo brdoŽelezniku, a posebno lokalitet u Žarkovu, posebno su značajni za rekonstrukciju života u ovo preistorijsko doba. potvrđuju predmeti otkriveni u blizini Save. U vreme vinčanske kulture i čukaričko područje bilo je za ono vreme veoma naseljeno, a tadašnji Čukaričani razmenjivali su dobra i sa ljudima iz udaljenih krajeva. 
Mnogi su tragovi ostali na čukaričkim prostorima: germanski, avarski, ranovizantijski, a onda sve više slovenski, to jest srpski.
Fibule sa zvezdastim pojačanjima na luku, nađene na Čukarici, svedočanstvo su o gvozdenom dobu i prisustvu ilirskog elementa. Na Čukarici, u Žarkovu, Ostružnici, Železniku nalaze se brojna nalazišta koja se vezuju za rimski period. Naučnici posebno izdvajaju ono na lokalitetu Kalemi u Železniku.Tu je bila vila rustika istaknutog rimskog građanina Klaudija Valentinijana.


                                                  Istorijski događaji



U poslednja tri veka, današnja čukarička opština bila je poprište ne samo krupnih, nego i sudbonosnih događaja za Beograd i Srbiju.
Sve do sredine 19. veka glavna skela za izvoz stoke iz Srbije u Austro-Ugarsku bila je kod Ostružnice. Prikupljanje Austrijanaca i srpskih dobrovoljaca za napad na Beograd 1789. godine obavljeno je kod Ostružnice, gde je 11. septembra bio postavljen most preko Save.
Skupština srpskih starešina od 23. aprila do 3. maja 1804. (po starom kalendaru) u Ostružnici od odlučujućeg je značaja za dalji tok Prvog srpskog ustanka. U Ostružnici je sve do oslobođenja Beograda 1807. bilo sedište Karađorđeve ustaničke komande. U ovom selu tada je otvorena prva osnovna škola u ustaničkoj Srbiji. Od sedam narodnih skupština u vreme Prvog srpskog ustanka, na teritoriji današnje čukaričke opštine održane su još dve - 1805. u Pećanima i 1806. opet u Ostružnici.
U Prvom svetskom ratu Čukarica je poprište krvavih borbi 1914. i 1915. I prilikom oslobađanja Beograda u Drugom svetskom ratu, Čukarica je bila poprište žestokih borbi. Između 15. i 20. oktobra 1944, na liniji Šećerana - Železnička stanica - tunel - crkva -škola, nemačke trupe su držale mostobran preko Ade Ciganlije za izvlačenje svojih jedinica.
Čukarica je, kao industrijsko i radničko naselje, bilo jedno od uporišta radničkog i sindikalnog pokreta Beograda i Srbije.


                                      Industrijsko predgrađe Beograda





Čukarica je dobila ime po drumskoj mehani Stojka Čukara iz 1850. koja se nalazila u podnožju brega, u blizini ušća Topčiderske reke u Savu. Iako od najužeg centra Beograda udaljena samo šest kilometara, Čukarica je bila malo naselje sa oko 800 stanovnika, koje je pripadalo Žarkovačkoj opštini. Njenom usponu doprinela je izgradnja prve srpske železničke pruge od Beograda do Niša, koja je puštena u saobraćaj 1884. Predgrađe se razvijalo duž druma, da bi se pred kraj 19. veka povezalo sa Beogradom.
Matija BanNa padinama Košutnjaka, književnik Matija Ban podigao je 1861. letnjikovac u kome je okupljao najpoznatije ondašnje kulturne poslenike. O letnjikovcu se više i ne zna gde se tačno nalazio, ali po Matiji Banu čitav ovaj kraj početkom 20. veka dobio je ime Banovo brdo.
Evropeizacija Srbije posle odlaska Turaka dovela je i industrijsku proizvodnju kao neminovnost budućeg razvoja i međunarodne razmene. Na njegov razvoj i porast stanovništva veliki uticaj je imao rast gradske privrede, kada Čukarica počinje da se razvija kao industrijsko predgrađe Beograda. Na to je uticao sve masovniji priliv osiromašenih seljaka, koji se zapošljavaju kao najamni radnici u gradskoj privredi. U početku je to bilo neveliko naselje bez osvetljenja i vode za piće, sa dve nekaldrmisane ulice i nekoliko razbacanih kuća, jedva prohodno, naročito u proleće kada se Sava izlivala i plavila ceo kraj.
Prva fabrika koja je 1884. podignuta na Čukarici bila je fabrika za preradu kože. Vodilo se računa o izboru mesta za izgradnju industrijskih pogona, tako da su smeštani na periferiji Beograda, blizu reke, radi lakšeg transporta robe. Državna dobra, koja su tada bila nenaseljena, ustupana su fabrikantima pod povoljnim uslovima, jer je zakon iz 1898. davao je velike povlastice preduzimljivim vlasnicima kapitala.
Čukarica je 1895. postala sedište Srpskog kraljevskog brodarskog društva. koje je deset godina kasnije od radionice preraslo u brodogradilište. Između dva svetska rata Državna rečna plovidba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca imala je svoje plovne radionice na Adi Ciganliji i na Savi kod Solare. Čukaricu je posebno proslavila Fabrika šećera, prva u Srbiji, koja je počela da radi 1900. I danas postoji drvna industrija u Makišu, a nekadašnja strugare je u izvesnom smislu preteča moćnog sistema obrenovačkih termoelektrana. Dodaju li se tome "Šelovo" (danas "Jugopetrolovo") stovarište benzina, fabrike boje i firnajsa i ostala industrijska preduzeća, jasno je da je i pre Drugog svetskog rata Čukarica bila moćan industrijski rejon.
Razvoj industrije na ovoj teritoriji brzo je doveo do prerastanja Čukarice u samostalnu opštinu. Ostvareno je to ukazom kralja Petra I Karađorđevića od 30. decembra 1911. Nagli prirast stanovništva posle Prvog svetskog rata otvorio je problem izgradnje stanova, što je dovelo i do pojave nehigijenskih naselja.
Između dva svetska rata na Čukarici je podignuto više važnih industrijskih objekata, kao što su: Fabrika motora (1927) , Fabrika kože i obuće (1939) i Fabrika kartona "Umka" (1939).
Čukarica u sastav Beograda ulazi 1930. čime gubi status opštine, a njeno jezgro postalo je XIV beogradski kvart, dok su Mihajlovac i Banovo brdo dospeli u XIII kvart.


                                                   Novija istorija



Posle Drugog svetskog rata, industrijski razvoj Čukarice se nastavlja, grade se mnoge fabrike (ILR, "Zelengora"...) i razvijaju trgovinska preduzeća ("Ateks", "Banovo brdo", "Antikor"...).
Kada su posle Drugog svetskog rata u Beogradu 1952. ukinuti rejoni i formirane opštine, nijedna od njih ne nosi ime Čukarice, dotadašnjeg VII gradskog rejona. Tek od 1957. godine, posle nove reorganizacije, Čukarica i imenom postaje jedna od opština na užem gradskom području. Rakovica se oktobra 1974. odvojila kao posebna opština.

Decenijama više nego skromno radničko naselje sa tek ponekom kućom na sprat, Čukarica se naglo preobrazila u moderan grad, naročito intezivnom gradnjom od 1965. do 1975. Nestala su nehigijenska naselja, Radnička ulica je 1966. generalno rekonstruisana, izgrađen ja nadvožnjak preko pruge Beograd – Niš, povezana Radnička ulica sa Kirovljevom, rekonstruisana Požeška ulica, a demontirana je pruga uskog koloseka. U čukaričkom naselju Golf realizovan je jedinstven poduhvat - realizovani su projekti osam poznatih arhitekata iz raznih delova sveta.





Dorćolski Jevreji

Od oko dve hiljade godina svog postojanja, Beograd je pod srpskom upravom bio ukupno svega nesto više od dvesta godina, uglavnom poslednjih. Prvi srpski javni spomenik bio je podignut na nekadašnjem ustaničkom groblju, u današnjem Karađorđevom parku, 1848. godine, ,,U slavu i čest junacima za Otečestvo hrabro izginuvšim 1806. godine'' .
Da nije Kalemegdanske tvrđave, kapije Karla VI, dva turska turbeta, jedne džamije i još par starih austrijskih zgrada, neobavešteni posetilac Beograda mogao bi da zaključi dve stvari : prvo, da su u njemu oduvek živeli isključivo Srbi i, drugo, da je Beograd nastao u 19. veku. Zlurado su, dakle, zatrti svi tragovi Turaka, koji su u njemu boravili oko trista pedeset godina, Mađara, Bugara, Austrijanaca, Jevreja, Jermena, Dubrovčana, Cigana,
Nemaca, Rusa i mnogih drugih naroda koji su takođe u njemu ostavili kosti. U uništavanju spomenika kulture u Beogradu najvisše su učestvovali Turci i Austrijanci, rušeći jedni drugima sve što su za svojih vladavina podigli ; mračno su učestvovali Nemci i sramno Amerikanci, ali su Srbi ipak najkrivlji za svu ovu pustoš ; danas na Dorćolu ne postojij nijedna obnovljena zgrada iz 18. veka, da ne govorimo da niko i ne pomišlja da rekonstruiše i izgradi neku od preznačajnih starih građevina, neki karavan-saraj (recimo Mehmed- paše Sokolovića) ili han ili džamiju ili vrednu austrijsku zgradu. Naprotiv, jedna Bajrakli džamija, slučajno je preostala od preko osamdeset koliko ih je ukupno nekada bilo. Na Dorćolu je još i 1930. godine bila i Pirinčana, nekadašnji dvorac princa Aleksandra Virtemberškog, velika i slavna palata koja je sigurno mogla da se obnovi. (Srpska reč Pirinčana - koja asocira na neku zgradu u kojoj se prerađuje ili čuva pirinač - zanimljiva je zato što joj je prvi deo nastao od nemačke, poreklom latinske, reči princ, a drugi deo od arapske reči han, koja označava kuću.) Beograđani nemaju prezriv, nipodaštavajući i neodgovoran odnos samo prema tuđem nasleđu nego i prema svom.
Dorćol je kroz istoriju uglavnom bio nesrpski deo varoši i nastanjivali su ga Dubrovčani, Turci, Nemci, Jevreji, Cigani, a interesantno je da su svi oni bili utoliko siromašniji što su im kuće bile bliže Dunavu. Najsiromašnija je bila Jalija (jali na turskom znači obala), a najbogatiji je bioZerek (uzbrdica), deo od današnje Dušanove ulice nagore. Turski naziv Dort-jol znači četiri puta, četiri pravca, ali i četiri vetra - u davnim vremenima reč za pravac i vetar su katkad bile potpuno iste - i rvobitno se odnosio na raskrsnicu ulica 7. jula i Dušanove ; potom se naziv proširio deo između Dušanove ulice i Dunava ; danas je ovim imenom obuhvaćen prostor omeđen na severu Dunavom, na zapadu Kalemegdanom, na jugu ulicama Uzun Mirkovom i Vasinom, a na istoku Francuskom. Dunavsku mahalu - mahala na arapskom znači kvart - Turci su, a posle njih i Srbi, pogrdno zvali Čivutana, zato što su sve do kraja Prvog svetskog rata u njoj živeli pretežno Jevreji. Bilo je, naravno, i drugih naroda i ulice levo i desno od Vidinske (današnje Dušanove) dobijele su imena po njima : Grčka, Dubrovačka, Arnautska, Kotorska, Apotekarska (nastanjena Cincarima). Mahala je bila najlepša u onom svom delu koji je bio između Vidinske i Dunavske ulice, sa urednim prizemnim kućama i prostranim dvorištima, nalik na kakvu ušorenu prečansku varoš. Nastanjivali su je španski Jevreji, Sefaradi, mnogo brojniji od nemačkih Jevreja - Aškenaza (neke srpske reči kao što su burek, patišpanj, keva, španskog su porekla). Većina Jevreja je bila siromašna - bavili su se sitnim zanatima, preprodajom, kožom, a kue onih na Jaliji su često u proleće bile popavljene.
Jevrejska zajednica na Dorćolu bila je sva u kontrastima : malobrojna i velika bogatstva, naspram čestog i još većeg siromaštva ;  tihi i vrlo povučeni ljudi  postajali su izuzetno bučni u vreme verskih praznika, prolećnog Pasaha i zimskog Purima, na koji su dolazili i brojni Srbi. Učeni Jevreji su posle 1929. godine u novopodignutom Domu crkvene školske jevrejske opštine, u ulici 7. jula, organizovali predavanja sve samih najčuvenijih doktora nauka : Milutina Milankovića, Brane Petronijevića, Ivana Đaje, Ksenije Atanasijević, Mike Petrovića - Alasa, Vladimira Ćorovića, Nikole Vulića, Huga Klajna, Pauline Albale...
Posle nemačkih genocidnih četvorogodišnjih ubjanja i posle podlog američkog razaranja 1944. godine, malobrojni preživeli Jevreji - od oko dvanaest hiljada, koliko ih je ukupno bili, u životu je ostalo manje od deset posto. Njihovi malobrojni potomci, ali i svi Srbi, mogu da budu ponosni što su Jevreji, svojom marljivo vođenom prepiskom, posle 1540. godine Beograd učinili čuvenim gradom u čitavom tadašnjem jevrejskom svetu. (Ovo je ujedno i objašnjenje kako se u jednom starom sefardskom rukopisu, nastalom krajem 16. veka u Baeseloni, našao i jedan izgled Beograda, neprimećen u našoj stručnoj literaturi - mora da su ga beogradski Jevreji nacrtali i poslali u Španiju, a španski Jevreji precrtali u svoju knjigu o najpoznatijim evroazijskim gradovima.)
O životu dorćolskih Jevreja, između dva svetska rata, zabelezeno je dosta podataka ; zanimljiv je i onaj da su oko iščezle Jovanove pijace imali bezbroj radnjica sa galanterijskom i tekstilnom robom u kojima su se po bezobrazno niskim cenama snadbevali svi skromniji beograđani, a najpovoljnije oni koji bi u radnju ušli prvi, zato što su trgovci Jevreji smatrali da će da će da ih bije maler ako ne udovolje prvom kupcu.

Uspomena na dorćolske Jevreje danas je ouvana praktično jedino u nazivu Ulica jevrejska.