недеља, 13. фебруар 2011.

Sećanja na Galeta Jankovića - Banje i lečilišta

Nekada se tačno i vrlo dobro znalo šta su banje, a šta su lečilišta. U banje se išlo da se ljudi odmore, a u lečilišta da im bude manje gore no što jeste. U lečilištima se kukalo, a u banjama uživalo. U banje su odlazili predstavnici više i visoke klase građanskog društva na partije bridža i ogovaranja. Podeblje gospođe ministarke i mršavi carinski posrednici. Poneki pisar prve kategorije i udove brkatih trgovaca na veliko i malo. Babucineri sa čipkanim okovratnicima i zlatnim koljeima i penzionisani đenerali intendantskih službi sa štapovima od bambusa iz Latinske Amerike.
Svi oni, vukli su sa sobom kartonske kufere presvučene kožom, simpatične rođake u cicanim haljinama i nesrećne družbenice razočarane u ljubav još od bitke kod Verdena. Zato se po banjama, u sezoni, održavao kongres provodadžika koje su kidisale na bogatune i neumorno ih obasipale ponudama. Ako dođe do braka, znala se tačno utvrđena tarifa, a što se tiče kontakta, dovoljna je bila i mala pažnja. Zbog takve banjske klijentele, ugostitelji i hotelijeri su angažovali tamburaške devojačke orkestre iz Moravske i muške sekstete koji su svirali malo Ševalijea, a malo diksilend i čarlston.
Najuvaženiji gosti su bili pisci, koji su dolazili da završe poslednjih stotinak stranica budućeg epohalnog dela i mlađani lovci na ženska srca, koji su pre podne vodali bogate tetke do izvora lekovite vode, a predveče se pretvarali u „pardon majstore“ u belim odelima od paname.
Najpopularniji su bili „trač-majstori“ iliti gradske muvare, koji su za par belih špricera i bilo čega „na čačkalicu“, otkrivali intimu ministarskih i trgovačkih kuća, ne zaboravljajući da ocrne naše studente iz Pešte i Pariza koji su, pouzdano se zna, posećivali kupleraje.
Zato, kad čujete pesmu Iva Montana „Jesenje lišće“, znajte da je posvećena banji. „Saga o Forsajtima“ i „Marijana moje mladosti“ su napisane u banji. Na mestima gde se odmara i leči duša. A lečilišta su nešto sasvim, sasvim drugo.