Slušam jutros kaljevu peć, pa
se setih nekih drugih, toplijih vremena. Pucka bukovina kao nekad, dok je uz
radio „Kosmaj” to bila jedina
muzika u kući.
Ko bi rekao da će se na našu
periferiju vratiti Boža amalin sa onom istom ispranom beretkom sa koje se po
kiši slivala teget farba. Da će u ruci imati istu onu lopatu za pretovar, koju
pamte skoro svi podrumi. Ko je mogao pretpostaviti da će iz trošnih dimnjaka
opet pokuljati dim koji je nekada bojio sneg u neku boju nostalgije i da će me
sve to setiti na frotirsku pižamu sa crvenim pajacima i grejanja leđa uz peć
pred spavanje.
A bile su to sjajne godine...
Deda je ložio peć časopisima koje je dobijao iz „Vagon lija” i dodavao malo
uglja, tek da se uhvati žar. Baba me je pred spavanje češljala i na razdeljak
bi kanula dve-tri kapi Crne mačke, da dete miriše. Uz šolju mleka i „Doktora Kildera”, pratio sam veče u novi dan. Uz isti zvuk
koji danas čujem.
Prošla su vremena nafta-peći,
trofazne struje, kreka-veso fantazija i švedskih tabli, da bi nam novo vreme
donelo povratak na romantična stara vremena. Iznenada smo se setili stare
oklopnjače „Potemkin” koja nam je tridesetak godina bila pod nosem u
ćošku sobe. Morali smo da postanemo mnogo siromašni da bismo aktivirali staru
damu, da se odreknemo sistema „sve na dugme” i
opet napunimo podrume cepanicama i ugljem. Našli smo i zarđale mašice, staru
kantu i gvozdeno postolje, da nam žar ne oprlji parket. Našli smo detinjstvo u
samo jednom grejanju leđa, uz topli kalj.
Slušam jutros kaljevu peć, pa
mi lepo. A bilo bi još lepše kada bi je ložio neko drugi.
Tako sam video, a možda je tako i bilo.
Нема коментара:
Постави коментар